Mogu li enzimi sline funkcionirati u kiseloj sredini želuca?
Evo kako kiseli okoliš u želucu utječe na enzime sline:
Denaturacija: Kiselo okruženje uzrokuje razvijanje proteinske strukture enzima sline i gubitak pravilne konformacije. Ovaj proces, poznat kao denaturacija, remeti aktivno mjesto enzima i smanjuje njegovu sposobnost vezanja i kataliziranja reakcija.
Deaktivacija: Nakon što su denaturirani, enzimi sline gube svoju katalitičku aktivnost i više nisu sposobni obavljati svoje specifične biokemijske funkcije. Ta je inaktivacija ireverzibilna, što znači da enzimi ne mogu vratiti svoju aktivnost čak i ako se pH vrati na povoljniji raspon.
Primjeri enzima sline i njihova osjetljivost na nizak pH:
Amilaza: Salivarna amilaza, odgovorna za razgradnju ugljikohidrata u ustima, ima optimalni pH od oko 6,8-7,0. Brzo gubi svoju aktivnost pri pH vrijednosti ispod 5.
Lipaza: Salivarna lipaza, uključena u početnu probavu prehrambenih masti, ima optimalni pH raspon od oko 5,0-6,0. Postaje progresivno neaktivan kako se pH smanjuje ispod 5,0.
Proteaze: Salivarne proteaze, kao što su lingvalna lipaza i kalikrein, imaju optimalne pH vrijednosti oko 7,0-8,0. Brzo se inaktiviraju u kiseloj sredini želuca.
Ukratko, kiseli okoliš želuca sprječava enzime sline da učinkovito funkcioniraju zbog denaturacije i inaktivacije. Ovo je važan fiziološki mehanizam koji osigurava da enzimi sline ne ometaju probavne procese u želucu, gdje je za razgradnju hrane potreban drugačiji skup enzima prilagođenih kiselim uvjetima.