Što bi se dogodilo kada bi mišić potpuno izgubio ATP?
1. Gubitak kontrakcije mišića:
ATP je primarni izvor energije za mišićnu kontrakciju. Bez ATP-a, glava miozina ne može se vezati za aktin, a ne može doći do formiranja poprečnog mosta potrebnog za kontrakciju mišića. To znači da mišić ne bi mogao generirati silu i postao bi paraliziran.
2. Nakupljanje otpadnih proizvoda:
Tijekom mišićne kontrakcije ATP se razgrađuje na ADP i anorganski fosfat (Pi). Kada se ATP iscrpi, ADP i Pi bi se akumulirali u mišićnom tkivu. Nakupljanje ovih otpadnih proizvoda može ometati rad mišića i doprinijeti umoru mišića.
3. Razgradnja mišićnog glikogena:
U nedostatku ATP-a, mišić bi se prebacio na alternativne izvore energije kako bi održao određenu razinu kontrakcije. Mišićni glikogen, skladišni oblik glukoze, razgradio bi se anaerobnom glikolizom da bi se proizveo ATP. Međutim, stopa proizvodnje ATP-a kroz glikolizu je sporija i manje učinkovita od proizvodnje ATP-a iz oksidativne fosforilacije (za koju je potreban kisik).
4. Proizvodnja mliječne kiseline:
Anaerobna glikoliza proizvodi mliječnu kiselinu kao nusprodukt. Kako mišić nastavlja razgrađivati glikogen bez dovoljno kisika, mliječna kiselina bi se akumulirala u mišićnom tkivu. Ovo nakupljanje mliječne kiseline može uzrokovati bol u mišićima, umor i na kraju dovesti do osjećaja peckanja (mišićna acidoza).
5. Oštećenje mišića:
Dugotrajno smanjenje ATP-a i nakupljanje otpadnih tvari može oštetiti mišićno tkivo. Nedostatak energije i kiselo okruženje mogu poremetiti strukturni integritet mišićnih vlakana, što dovodi do oštećenja mišića i mogućih dugoročnih posljedica ako se mišiću ne dopusti oporavak i popunjavanje zaliha ATP-a.
Stoga je potpuno smanjenje ATP-a u mišiću kritično stanje koje ozbiljno narušava funkciju mišića i može dovesti do oštećenja mišića ako se ne riješi odmah.
