Što je potrebno za smanjenje intrakranijalnog tlaka?
1. Osmoterapija: To uključuje davanje hipertoničnih otopina, poput manitola ili hipertonične fiziološke otopine, koje izvlače tekućinu iz moždanog tkiva u krvotok, smanjujući volumen i pritisak unutar lubanje.
2. Diuretici: Određeni lijekovi, poznati kao diuretici, mogu povećati izlučivanje urina i pomoći u smanjenju volumena tekućine u tijelu, uključujući i mozak. To može biti osobito korisno u slučajevima kada zadržavanje tekućine pridonosi povišenom intrakranijalnom tlaku.
3. Podizanje glave: Držanje glave podignute pod kutom od 30-45 stupnjeva može pospješiti vensku drenažu iz mozga i smanjiti pritisak. To se često radi kod hospitaliziranih pacijenata s povećanim intrakranijalnim tlakom.
4. Drenaža cerebrospinalne tekućine: U slučajevima kada postoji opstrukcija ili blokada unutar ventrikula mozga, sprječavajući normalan protok cerebrospinalne tekućine (CSF), može se izvesti postupak poznat kao ventrikulostomija. To uključuje postavljanje drenažnog katetera u ventrikule kako bi se preusmjerio višak likvora i smanjio pritisak.
5. Dekompresivna kraniektomija: U teškim slučajevima kada je oticanje mozga ili pritisak opasan po život, može biti potreban kirurški zahvat koji se naziva dekompresivna kraniektomija. To uključuje privremeno uklanjanje dijela lubanje kako bi se omogućilo mozgu da se proširi i smanji pritisak.
6. Endoskopska treća ventrikulostomija: Za pacijente s hidrocefalusom, stanjem koje karakterizira prekomjerno nakupljanje likvora u moždanim komorama, može se izvesti endoskopska treća ventrikulostomija (ETV). To uključuje stvaranje novog puta za protok likvora iz ventrikula u subarahnoidalni prostor, zaobilazeći sve prepreke ili blokade.
7. Hipotermija: Izazivanje blage hipotermije (snižavanje tjelesne temperature) može pomoći u smanjenju metaboličke aktivnosti u mozgu, čime se smanjuje potreba za kisikom i smanjuje rizik od daljnjeg oticanja i povišenja tlaka.
Važno je napomenuti da izbor liječenja za ublažavanje intrakranijalnog tlaka ovisi o temeljnom uzroku i težini stanja, a odluke obično donose zdravstveni radnici na temelju okolnosti pojedinog pacijenta i povijesti bolesti.
