Da li nedostatak glukoze u mozgu izaziva epilepsiju?
1. Potreba neuronske energije: Mozak se prvenstveno oslanja na glukozu kao glavni izvor energije. Glukoza se metabolizira staničnim disanjem i proizvodi adenozin trifosfat (ATP), energetsku valutu stanica. Neuroni, primarne funkcionalne stanice u mozgu, zahtijevaju kontinuiranu opskrbu glukozom kako bi održali svoju električnu podražljivost i normalnu funkciju.
2. Nestanak energije i kvar ionske pumpe: Kada razina glukoze u mozgu značajno padne zbog hipoglikemije, proizvodnja energije u neuronima je ugrožena. To dovodi do kvara ionskih pumpi, poput natrij-kalijeve pumpe, koje održavaju potencijal mirovanja neurona.
3. Ionska neravnoteža i neuronska ekscitabilnost: Neuspjeh ionskih pumpi uzrokuje neravnotežu u koncentracijama iona u neuronskoj membrani. Ioni natrija nakupljaju se unutar neurona dok ioni kalija istječu van. Ovaj poremećaj normalnog ionskog gradijenta dovodi do povećane ekscitabilnosti neurona i potencijala za prekomjerno aktiviranje neurona.
4. Pretjerana ekscitabilnost i stvaranje napadaja: Kako neuroni postaju ekscitabilniji zbog hipoglikemije, veća je vjerojatnost da će aktivirati akcijske potencijale spontano ili kao odgovor na minimalne podražaje. Ova hiperekscitabilnost može dovesti do sinkronizacije neuronskog aktiviranja, što rezultira prekomjernim električnim pražnjenjima u mozgu. Ova abnormalna električna pražnjenja su ono što karakterizira napadaj.
5. Hipoglikemijski napadaji: U osoba s epilepsijom ili predispozicijom za napadaje, hipoglikemija može djelovati kao okidač za početak aktivnosti napadaja. Ozbiljnost i trajanje napadaja mogu varirati ovisno o stupnju nedostatka glukoze i individualnoj osjetljivosti.
Međutim, vrijedi napomenuti da nisu svi slučajevi epilepsije izravno uzrokovani hipoglikemijom. Epilepsija je složen neurološki poremećaj s više potencijalnih uzroka, uključujući genetske čimbenike, ozljede mozga, infekcije mozga, razvojne abnormalnosti i metaboličke poremećaje. Napadaji izazvani hipoglikemijom obično se opažaju kod pojedinaca s osnovnim stanjima, poput dijabetesa, inzulinoma ili drugih poremećaja koji utječu na homeostazu glukoze.
