Kako genetika utječe na ADHD?
1. Nasljednost :Studije su pokazale da ADHD ima jaku genetsku komponentu. Studije obitelji i blizanaca procijenile su da genetski čimbenici čine približno 75% do 80% rizika za ADHD. Ako roditelj ili brat ili sestra imaju ADHD, povećava se vjerojatnost razvoja poremećaja.
2. Geni kandidati :Istraživači su identificirali nekoliko gena kandidata koji su povezani s povećanim rizikom od ADHD-a. Ti su geni uključeni u različite sustave neurotransmitera, poput dopamina, norepinefrina i serotonina, koji su ključni za pažnju, impulzivnost i motoričku kontrolu. Varijante ili mutacije u tim genima mogu utjecati na funkcioniranje tih neurotransmiterskih sustava i pridonijeti simptomima ADHD-a.
3. Poligensko nasljeđe :ADHD se smatra poligenskim poremećajem, što znači da na njega utječe više gena, a ne jedan gen. Svaki gen može imati mali učinak, ali zajednički učinak ovih gena može značajno pridonijeti razvoju ADHD-a.
4. Interakcije gena i okoline :Dok genetika igra glavnu ulogu u ADHD-u, okolišni čimbenici također djeluju na gene kako bi utjecali na izražavanje poremećaja. Čimbenici kao što su prenatalna izloženost toksinima, majčino pušenje ili uporaba alkohola tijekom trudnoće, psihosocijalni stresori i stilovi roditeljstva mogu utjecati na genetske predispozicije i povećati rizik od ADHD-a.
5. Endofenotipovi :Endofenotipovi su srednje osobine koje se nalaze između gena i opaženih simptoma poremećaja. Često se koriste za proučavanje genetske osnove složenih poremećaja poput ADHD-a. Istraživači su identificirali nekoliko endofenotipova povezanih s ADHD-om, kao što su deficiti pažnje, impulzivnost, hiperaktivnost i izvršno funkcioniranje. Proučavanje ovih endofenotipa može pomoći u razumijevanju genetskih mehanizama koji leže u pozadini ADHD-a.
6. Farmakogenetika :Farmakogenetika je studija o tome kako genetske varijacije utječu na odgovor pojedinca na lijekove. U slučaju ADHD-a, određeni genetski markeri mogu utjecati na učinkovitost i podnošljivost različitih lijekova koji se koriste za liječenje poremećaja. Ove informacije mogu biti korisne u personalizaciji planova liječenja lijekovima za osobe s ADHD-om.
Istraživanje genetike ADHD-a je u tijeku, a nova otkrića nastavljaju poboljšavati naše razumijevanje uloge gena u razvoju poremećaja. Identificiranjem genetskih čimbenika rizika i razumijevanjem složenog međudjelovanja između gena i okoliša, možemo poboljšati dijagnozu, razviti učinkovitije tretmane i pružiti personaliziranu skrb za osobe s ADHD-om.
