Kako se razvilo rovovsko stopalo?
1. Mokro i hladno okruženje :Rovovi tijekom Prvog svjetskog rata često su bili natopljeni vodom i blatom, stvarajući idealno okruženje za razvoj rovovskog stopala. Vojnici su bili prisiljeni dugo stajati ili marširati u rovovima ispunjenim vodom, a noge su im bile stalno izložene vlazi.
2. Loša obuća :Čizme koje su nosili vojnici nisu bile vodootporne i često su bile natopljene vodom. U kombinaciji s niskim temperaturama, to je dovelo do produljenog hlađenja i maceracije (omekšavanja) stopala.
3. Nedostatak higijene :Osnovnu higijenu bilo je teško održavati u nehigijenskim uvjetima rovovskog rata. Vojnici često nisu mogli promijeniti mokre čarape i čizme, što je dovelo do dugotrajne izloženosti vlazi i bakterijama.
4. Kompresija i stezanje :Uske čizme i pokrivači za stopala ograničavali su cirkulaciju krvi, pogoršavajući učinke hladnoće i vlage. Stopala su postala natečena i zagušena, dodatno oštećujući cirkulaciju i povećavajući rizik od jarak stopala.
5. Loša prehrana :Vojnici su često doživljavali nedostatke u prehrani zbog nestašica i ograničenih zaliha hrane. Nedostatak određenih esencijalnih vitamina, poput vitamina C, otežava zacjeljivanje rana i povećava osjetljivost na infekcije.
6. Nepokretnost :Rovovsko ratovanje često je uključivalo duga razdoblja neaktivnosti, osobito tijekom rovovskih zastoja. Dugotrajno stajanje ili sjedenje u mokrim uvjetima spriječilo je isušivanje stopala, čineći ih ranjivijima na stopala.
Kombinacija ovih čimbenika rezultirala je značajnim slučajevima stopala u rovovima među vojnicima tijekom Prvog svjetskog rata. Stanje je moglo uzrokovati jaku bol, mjehure, oštećenje tkiva, pa čak i gangrenu ako se ne liječi. Rovovsko stopalo ne samo da je utjecalo na mobilnost vojnika, već je dovelo i do dugotrajnih zdravstvenih komplikacija, pa čak i amputacije u teškim slučajevima.