Kako se brzina disanja održava u granicama normale?

Nekoliko mehanizama radi zajedno kako bi se brzina disanja održala unutar normalnih granica:

1. Respiratorni centar u moždanom deblu:Respiratorni centar, smješten u produženoj moždini i ponsu, odgovoran je za regulaciju disanja. Generira osnovni ritam i dubinu disanja.

2. Kemoreceptori:

a. Središnji kemoreceptori:Smješteni u meduli, ovi kemoreceptori prate promjene parcijalnog tlaka ugljičnog dioksida (PaCO2) i koncentracije vodikovih iona (pH) u cerebrospinalnoj tekućini (CSF). Povećani PaCO2 ili sniženi pH stimuliraju respiratorni centar da ubrza disanje.

b. Periferni kemoreceptori (karotidna tijela i aortna tijela):Ovi kemoreceptori nalaze se u karotidnim arterijama, odnosno aorti. Oni osjećaju promjene PaO2 (parcijalnog tlaka kisika), PaCO2 i pH u krvi. Kada razina kisika padne, PaCO2 poraste ili se pH smanji, ti kemoreceptori šalju signale respiratornom centru da poveća brzinu i dubinu disanja.

3. Refleksi istezanja:

a. Hering-Breuerov refleks:Ovaj refleks sprječava prekomjerno napuhavanje pluća. Uključuje receptore istezanja u dišnim putovima koji šalju signale respiratornom centru kada se volumen pluća pretjerano poveća. To dovodi do privremenog prestanka udisaja, što omogućuje izdisaj.

b. Refleks J-receptora:Ovaj refleks povezan je s napuhavanjem pluća. Uključuje J-receptore smještene u stijenkama alveola. Kada su pluća napuhana, ovi receptori šalju signale centru za disanje, što dovodi do usporavanja brzine disanja.

4. Voljna kontrola:Do određene mjere možemo dobrovoljno kontrolirati svoje disanje. Ovaj svjesni napor može privremeno nadjačati automatske mehanizme regulacije disanja, dopuštajući nam da zadržimo dah ili da dišemo brže ili sporije na kratka razdoblja.

Ovi različiti mehanizmi rade usklađeno kako bi održali odgovarajuću brzinu disanja kako bi zadovoljili potrebe tijela za kisikom i ugljičnim dioksidom, osiguravajući očuvanje delikatne ravnoteže plinova u našoj krvi.