Kako su liječnici spriječili infekciju 1840-ih?
Liječnici 1840-ih suočavali su se sa značajnim izazovima u sprječavanju infekcije zbog ograničenog znanstvenog razumijevanja i nedostatka tehnologija koje danas uzimamo zdravo za gotovo. Dok su se neke antiseptičke prakse pojavljivale, nisu bile široko prihvaćene niti u potpunosti učinkovite. Evo nekoliko metoda koje se koriste za sprječavanje infekcije tijekom tog vremena:
Puštanje krvi: Vjerovalo se da ova uobičajena medicinska praksa oslobađa štetne tvari iz tijela i uravnotežuje tekućine, ali je zapravo povećavala rizik od infekcije.
Cupping: Zagrijane čašice stavljane su na kožu kako bi se stvorilo usisavanje, izvlačenje "nečistoća" i poticanje protoka krvi. Iako se smatralo da ublažava razne tegobe, kupiranje nije pridonijelo sprječavanju infekcija.
Purgativi i emetici: Liječnici su često propisivali purgative (laksative) i emetike (sredstva koja izazivaju povraćanje) za čišćenje tijela i liječenje bolesti, ali te su metode mogle oslabiti pacijente i učiniti ih osjetljivijima na infekcije.
Izolacija: U nekim slučajevima su bolesnici sa zaraznim bolestima izolirani kako bi se spriječilo širenje zaraze. Ova praksa postala je raširenija kasnije u 19. stoljeću.
Poboljšana higijena: Postojao je sve veći naglasak na higijeni i čistoći u medicinskim ustanovama, s liječnicima koji su počeli prati ruke prije pregleda pacijenata i koristiti čišće instrumente. Međutim, učinkovite tehnike sterilizacije još su bile u razvoju.
Jodid i srebrni nitrat: Neki su liječnici počeli koristiti jod i srebrov nitrat za čišćenje rana, ali te su tvari imale ograničenu učinkovitost u sprječavanju infekcije.
Antiseptički postupci: Ignaz Semmelweis, mađarski liječnik, uočio je visoku stopu infekcija u opstetričkim klinikama i dao značajan doprinos prevenciji infekcija. Zalagao se za često pranje ruku otopinom klornog vapna, što je učinkovito smanjilo stopu infekcije. Međutim, njegove su ideje naišle na otpor mnogih u medicinskoj zajednici.
Rana antiseptička kirurgija: 1840-ih neki su kirurzi, poput Roberta Listona, počeli koristiti antiseptičke tehnike tijekom operacija, poput pranja instrumenata u karbolnoj kiselini i čišćenja rana otopinom klora. Međutim, te prakse još nisu bile raširene i opće razumijevanje teorije klica još je nedostajalo.
Sve u svemu, prevencija infekcija u 1840-ima bila je uvelike ograničena ograničenim znanstvenim znanjem i praksom tog vremena. Bilo je potrebno još nekoliko desetljeća da se istinsko razumijevanje prijenosa infekcije, higijene ruku i teorije o klicama revolucionira u medicinskoj praksi i značajno smanji stopa infekcije.
