Kako se klasificiraju autoimune bolesti?
1. Autoimune bolesti specifične za organe:
Ove bolesti primarno pogađaju specifične organe ili tkiva unutar tijela i karakterizirane su prisutnošću autoantitijela usmjerenih protiv specifičnih antigena u tim organima. Autoimune bolesti specifične za organe uključuju:
- Hashimotov tireoiditis:autoimuna upala štitnjače, koja dovodi do smanjenog rada štitnjače (hipotireoza).
- Gravesova bolest:Autoimuna disfunkcija štitnjače, što rezultira pretjeranim radom štitnjače (hipertireoza).
- Dijabetes tipa 1:autoimuno uništavanje stanica otočića u gušterači, što dovodi do nedovoljne proizvodnje inzulina i povišene razine glukoze u krvi.
- Celijakija:Autoimuna reakcija na gluten, koja uzrokuje upalu i oštećenje tankog crijeva.
2. Sistemske autoimune bolesti:
Sistemske autoimune bolesti, poznate i kao bolesti vezivnog tkiva, zahvaćaju više organa i sustava u tijelu. Često ih karakterizira prisutnost različitih autoantitijela, od kojih neka imaju širu reaktivnost u različitim tkivima. Uobičajene sistemske autoimune bolesti uključuju:
- Sistemski eritematozni lupus (SLE):kronični upalni poremećaj koji može zahvatiti različite organe, poput zglobova, kože, bubrega, srca, pluća i živčanog sustava.
- Reumatoidni artritis (RA):upalna bolest koja prvenstveno zahvaća zglobove, uzrokujući bol, oticanje i ukočenost.
- Sklerodermija:Skupina poremećaja karakteriziranih otvrdnućem i zadebljanjem kože i zahvaćanjem unutarnjih organa kao što su pluća, bubrezi i gastrointestinalni trakt.
- Sjögrenov sindrom:autoimuno stanje koje zahvaća egzokrine žlijezde, osobito žlijezde slinovnice i suzne žlijezde, što dovodi do suhoće u ustima i očima.
Klasifikacija autoimunih bolesti na temelju specifičnosti organa ili sistemske uključenosti pomaže u dijagnostičkom testiranju, procjeni zahvaćenih organskih sustava i odgovarajućim strategijama liječenja za upravljanje određenim autoimunim poremećajem.
