Kako se dijagnosticira ventrikularna fibrilacija?

Ventrikularna fibrilacija (VF) obično se dijagnosticira pomoću elektrokardiograma (EKG) , neinvazivni test koji bilježi električnu aktivnost srca. Kod sinusnog ritma, EKG pokazuje konzistentan uzorak električnih impulsa koji potječu iz sinoatrijalnog čvora (SA čvor), koji se nalazi u desnom atriju. Kada se pojavi VF, EKG pokazuje brzu i kaotičnu električnu aktivnost koja potječe iz više mjesta unutar ventrikula, što dovodi do nepravilnog i neučinkovitog otkucaja srca.

Ključne značajke opažene na EKG-u tijekom VF uključuju:

1. Nedostatak organiziranih QRS kompleksa: Karakteristični QRS kompleksi, koji predstavljaju ventrikularnu kontrakciju, nedostaju u VF.

2. Fibrilacijski valovi: VF karakterizira brza, nepravilna i neorganizirana električna aktivnost, što rezultira fibrilatornim valovima na EKG-u. Ovi valovi imaju različite oblike, veličine i trajanje, stvarajući kaotičan uzorak.

3. Odsutnost P valova i jasnih ST segmenata: P valovi (koji predstavljaju kontrakciju atrija) i različiti ST segmenti (koji predstavljaju razdoblje između ventrikularne depolarizacije i repolarizacije) ne mogu se identificirati u VF.

4. Ocjena: Otkucaji srca tijekom VF-a obično su vrlo brzi, u rasponu od 200 do preko 300 otkucaja u minuti. Ovaj brzi i nepravilni ritam je neučinkovit u stvaranju značajnog minutnog volumena.

Kada EKG pokaže karakteristične nalaze VF, on postaje primarni alat za dijagnosticiranje ove aritmije. Brzo prepoznavanje i dijagnoza su ključni jer se VF smatra hitnim medicinskim stanjem i zahtijeva hitnu defibrilaciju kako bi se vratio normalan srčani ritam.