Kako nastaje psihosomatski poremećaj?
1. Stres: Stres se često smatra čimbenikom koji značajno pridonosi psihosomatskim poremećajima. Kronični ili intenzivni stres može poremetiti normalnu ravnotežu tijela, što dovodi do fizičkih simptoma. Povišene razine hormona stresa, poput kortizola, mogu utjecati na imunološki sustav, probavni sustav i druge tjelesne funkcije, čineći pojedince osjetljivijima na razvoj fizičkih bolesti.
2. Povezanost mozga i crijeva: Postoji snažna veza između mozga i gastrointestinalnog sustava, koja se obično naziva "osovina mozak-probavnica". Emocionalna iskustva mogu izravno utjecati na rad crijeva. Stres, na primjer, može potaknuti povećanu proizvodnju želučane kiseline, što dovodi do gastrointestinalne nelagode ili stanja poput sindroma iritabilnog crijeva (IBS).
3. Emocionalna regulacija: Osobe s poteškoćama u učinkovitom upravljanju emocijama sklonije su psihosomatskim poremećajima. Emocije mogu utjecati na oslobađanje hormona i neurotransmitera, što zauzvrat može imati fiziološke učinke. Na primjer, osjećaj tjeskobe ili ljutnje može povećati broj otkucaja srca, krvni tlak i napetost mišića, pridonoseći fizičkim simptomima.
4. Kognitivni čimbenici: Negativni obrasci razmišljanja, kao što su pesimistične ili katastrofične misli, mogu produžiti psihosomatske simptome. Pojedinci koji se stalno usredotočuju na negativne aspekte mogu postati osjetljiviji na fizičke osjete, što ih dovodi do toga da manje nelagode doživljavaju kao teže.
5. Kondicioniranje: U nekim se slučajevima psihosomatski simptomi mogu razviti kroz proces uvjetovanja. Na primjer, ako pojedinac doživi napadaj panike tijekom određene situacije, može tu situaciju povezati s fizičkim simptomima napada. S vremenom bi mogli razviti slične reakcije kada se suoče sa sličnim situacijama, čak i bez stvarnog medicinskog problema.
6. Iskustva iz djetinjstva: Nepovoljna iskustva iz djetinjstva (ACE) mogu postaviti temelje za razvoj psihosomatskih poremećaja u odrasloj dobi. ACE, poput zlostavljanja, zanemarivanja ili kroničnog stresa tijekom djetinjstva, mogu utjecati na razvoj sustava odgovora na stres, čineći pojedince ranjivijima na fizičke simptome kasnije u životu.
7. Genetski čimbenici: Iako točna uloga genetike u psihosomatskim poremećajima nije u potpunosti shvaćena, neki dokazi upućuju na to da bi određene osobe mogle biti genetski osjetljivije na razvoj ovih poremećaja zbog varijacija u genima uključenim u odgovor na stres, emocionalnu regulaciju i fizičku osjetljivost.
Važno je napomenuti da psihosomatski poremećaji uključuju interakcije između različitih fizičkih i psiholoških čimbenika, a manifestacija simptoma može se razlikovati od osobe do osobe. Svaki slučaj zahtijeva temeljitu procjenu kako bi se odredila odgovarajuća medicinska njega i psihološka podrška.
