Jesu li u srednjem vijeku imali liječnike?
Medicina ranog srednjeg vijeka uglavnom se temeljila na učenjima starogrčkog liječnika Galena, čije su teorije stoljećima dominirale medicinskom mišlju. Galenska medicina temeljila se na vjerovanju da se ljudsko tijelo sastoji od četiri tvari:krvi, sluzi, crne žuči i žute žuči. Vjerovalo se da višak ili nedostatak jedne ili više ovih tvari može dovesti do bolesti. Galenski liječnici koristili su različite tretmane za vraćanje ravnoteže humora, uključujući puštanje krvi, čišćenje i biljne lijekove.
U 12. stoljeću novi val medicinskog znanja počeo je izlaziti s europskih sveučilišta. Ta su sveučilišta bila središta učenja i igrala su ključnu ulogu u razvoju novih medicinskih ideja i praksi. Jedna od najvažnijih osoba u razvoju srednjovjekovne medicine bio je arapski liječnik Ibn Sina (na Zapadu poznat kao Avicena). Ibn Sinino djelo, Kanon medicine, postalo je jedan od najvažnijih medicinskih tekstova srednjeg vijeka. Prevedena je na latinski i stoljećima se koristila kao udžbenik na europskim sveučilištima.
Canon of Medicine bio je sveobuhvatan vodič kroz medicinsku praksu i pokrivao je sve, od anatomije preko kirurgije do farmakologije. Temeljio se na Galenovim učenjima, ali je uključivao i nove ideje i zapažanja. Na primjer, Ibn Sina je opisao cirkulaciju krvi u plućima, što je bio veliki pomak u medicinskom znanju.
Osim medicinskog znanja, srednjovjekovni liječnici bili su i vješti kirurzi. Izvodili su razne operacije, uključujući amputacije, operacije katarakte i carske rezove. Također su razvili nove kirurške instrumente, kao što su skalpel i pinceta.
Unatoč napretku medicinskog znanja i prakse, srednji vijek je još uvijek bio vrijeme velikih bolesti. Prosječni životni vijek bio je nizak, a ljude su često pogađale kuge i druge epidemije. Međutim, liječnici srednjeg vijeka bili su posvećeni svojim pacijentima, te su dali značajan doprinos razvoju moderne medicine.
